ŠTA JE TOPLO CINKOVANJE? |
![]() ![]() ![]() |
Počeci toplog cinkovanja
Počeci toplog cinkovanja, kao postupka antikorozivne zaštite proizvoda od gvožđa i čelika, datiraju u 16. i 17. vek, kada je prvi put zabeleženo trgovanje cinkom u Kini i Severnoj Indiji. Tada počinje da se koristi i izraz »korozija«. 1742. godine Francuz Malouin pronalazi postupak u kom se gvožđe potapa u rastopljeni cink i tako dobija prevlaku koja ga štiti. Postupak toplog cinkovanja je 1837. godine patentirao Sorel. Posle 1840. godine počinju da niču prve cinkare u Francuskoj, Engleskoj i Nemačkoj.
Četiri faze toplog cinkovanja
1.Slaganje
U fazi slaganja, elemente okačimo na posebne grede pomoću žice ili lanaca. Grede tokom čitavog postupka transportujemo dizalicama.
2.Hemijsko čišćenje i prethodna priprema površine
Okačeni elementi se zatim očiste od rđe i oksidnog sloja u kupkama sa hemikalijama, potapanjem u kadama. Početni stepen je odmašćivanje u kiselom rastvoru, a zatim sledi luženje u hloro-vodoničnoj kiselini. Kada su metalni elementi očišćeni, ponovo ih isperemo u vodi i potopimo u kadu sa fluksom. Sledi sušenje u komori za sušenje.
3.Toplo cinkovanje u rastopu cinka
Tako pripremljene elemente potopimo u rastopljeni cink. U tom postupku dolazi do metalurškog vezivanja cinka i gvožđa. Ako je potrebno, elemente ohladimo u vodi.
4.Odvajanje, čišćenje i pakovanje
U poslednjoj fazi sledi odvajanje, čišćenje kapljica cinka, cinkovog pepela i pakovanje. Proizvod na kraju izmerimo i skladištimo na terminalu, gde čeka na otpremu.
Dugotrajna otpornost na koroziju






